U simptome nepažnje ubrajaju se nemogućnost da se obrati pažnja na detalje, problemi u produljenoj pažnji koji se očituju u školi, kod kuće, tijekom igre ili drugih aktivnosti.
U simptome se ubraja i nemogućnost da se provedu dane upute ili da se dovrši zadatak (za razliku od nesposobnosti da se razumije zadatak ili kada se radi o namjernom izbjegavanju), izbjegavanje ili odugovlačenje da se započne aktivnost kod koje je potreban produženi mentalni angažman ili napor, problemi s organiziranim zadacima, učestalo gubljenje stvari, zaboravnost i izražena distrakcija pažnje. Kod hiperaktivno-impulzivnog podtipa može biti prisutno često ustajanje u situacijama u kojima se od osobe očekuje da sjedi, motorni nemir kao što je meškoljenje ili vrpoljenje, unutarnji nemir, pretjerano penjanje, trčanje uokolo ili pričanje, prekidanje drugih, nemogućnost da se pričeka kraj pitanja bez da uskače s odgovorom, poteškoće u čekanju reda ili mirnom bavljenju slobodnim aktivnostima. Postoji i kombinirani tip sa svim navedenim simptomima. Uvjet je da smetnje moraju trajati najmanje šest mjeseci.
Od nekih manje izraženih nedostataka kod ove su djece prisutni snižena motivacija, emocionalne poteškoće, zaostajanje u motornoj koordinaciji i govoru, otežano prepoznavanje emocionalnih informacija (npr. izraza lica) te problem u ekspresiji i regulaciji emocija. Navedeni se problemi nastavljaju i u odrasloj dobi. Diferencijalno dijagnostički treba isključiti shizofreniju, reaktivne psihogene poremećaje, manične simptome ili neurološke poremećaje, kao i normalni temperament djeteta kao što je npr. povećana aktivnost i kratkotrajna pažnja uz anksioznost. U adolescenciji se ADHD može javiti sekundarno uz depresiju ili anksioznost.
Za postavljanje dijagnoze potrebna je uzeti vrlo detaljnu anamnezu, opći tjelesni i neurološki pregled, opširan intervju s roditeljima, djetetom i učiteljima, promatranje djeteta, napraviti skale za procjenu, psihologijsku obradu koja uključuje mjerenje kvocijenta inteligencije, socijalnu i emocionalnu prilagodljivost i testiranje specifičnih poremećaja učenja.
Terapija hiperaktivnog poremećaja je važna kako bi se izbjegao školski neuspjeh, prekid školovanja, socijalni i obiteljski problemi, problemi u disciplini i ponašanju, zlouporaba alkohola i drugih psihoaktivnih tvari te razvoj psihičkih poremećaja. U liječenju se primjenjuje kombinirana terapija koja uključuje medikamente, modifikaciju okoline i bihevioralne tehnike. Od lijekova se koriste psihostimulansi koji djeluju na noradrenergički i dopaminergički sustav, no kod njih postoji opasnost od zloupotrebe. Također se koriste klonidin, antipsihotici i antidepresivi, uz liječenje komorbiditeta ako je prisutan.
Važno je informiranje roditelja i učitelja o tome da dijete nije namjerno hiperaktivno već da se radi o urođenom i relativno čestom poremećaju te da dijete ne treba kažnjavati. Potrebno je neuropsihološko i defektološko liječenje djeteta te edukacija roditelja o kontroliranju ponašanja. Poželjno je uključiti dijete u sportske i fizičke aktivnosti. Rano dijagnosticiranje i primjereno liječenje omogućuju bolje izlječenje ili reduciranje simptoma. Kada se ovaj poremećaj ne liječi, posljedice su obično neprilagođeno ponašanje, neuspjeh u školi i problemi uklapanja u društvo.
Neki savjeti koji mogu pomoći u radu s ovakvom djecom su: odrediti posebno vrijeme za određene zadatke, napraviti i držati se dnevnog rasporeda i određenih zadataka, osigurati miran prostor za rad, uputstva koja se daju moraju biti kratka i jasna, gradivo treba pravilno rasporediti uz česte pauze, a verbalne instrukcije treba nadopuniti pisanim i vizualnim uputama.
23.12.2015
