Dilatacijska kardiomiopatija karakterizirana je proširenjem lijeve klijetke u kombinaciji sa sistoličkom disfunkcijom klijetke i gotovo uvijek prisutnom dijastoličkom disfunkcijom, a bez koronarne bolesti srca.
Dilatacijska kardiomiopatija karakterizirana je proširenjem lijeve klijetke u kombinaciji sa sistoličkom disfunkcijom klijetke i gotovo uvijek prisutnom dijastoličkom disfunkcijom, a bez koronarne bolesti srca, arterijske hipertenzije i srčane greške koje bi mogle uzrokovati sistoličku disfunkciju. U literaturi se za dilatacijsku kardiomiopatiju još nalazi i naziv dilatativna kardiomiopatija. Incidencija dilatacijske kardiomiopatije je 5-8 bolesnika na 100 000 osoba u općoj populaciji. Učestalost bolesti je oko 3 puta veća u muškaraca crne rase nego u žena bijele rase.
Bolesnici s dilatacijskom kardiomiopatijom mogu imati simptome akutnog plućnog edema, simptome sistemske ili plućne embolije i iznenadne srčane smrti. Česti simptomi bolesti su otežano disanje i gušenje poglavito pri tjelesnim naporima ili se mogu isti simptomi uz kašalj javiti i tijekom noći, tijekom mirovanja u krevetu. Srčane aritmije kao što je fibrilacija atrija ili ventrikulska tahikardija također nisu rijetke u tih bolesnika.
Sumnja na dilatacijsku kardiomiopatiju postavlja se temeljem simptoma bolesti, a potvrđuje se brojnim dijagnostičkim postupcima. Kao i kod svih bolesti srca i krvnih žila pa tako i kod ove bolesti važna je anamneza i klinički pregled bolesnika. Dijagnostičke metode su elektrokardiogram (EKG), RTG snimka pluća i srca, transtorakalna i transezofagusna ehokardiografija, dobutaminska stres ehokardiografija, višeslojna kompjutorizirana tomografija (MSCT), test opterećenja – ergometrija, kontinuirani EKG Holter, koronarografija i ventrikulografija, biopsija miokarda i nuklearna magnetna rezonancija (NMR).
Postavljaju se brojna pitanje o etiologiji ili uzrocima nastanka bolesti. U više od 25% slučajeva bolest je nasljedna uzrokovana mutacijama gena. Od ostalih uzroka valja spomenuti autoimune čimbenike i viruse u nastanku bolesti, nedostatak nekih vitamina u prehrani, te miokarditis, neke metaboličke poremećaje kao što su hemokromatoza i tireotoksikoza. Neki autori navode i perzistentnu tahikardiju kao mogući uzrok nastanka dilatacijske kardiomiopatije. U dijagnostičkom postupku potrebno je isključiti sve potencijalne reverzibilne čimbenike kao što su koronarna bolest, stečene srčane greške ili prirođene srčane greške koje se otkriju u odraslih. Također je potrebna posebna pozornost u otkrivanju ovisnosti o alkoholu kao jednom reverzibilnom i potencijalno uklonjivom čimbeniku.
Mogućnosti liječenja dilatacijske kardiomiopatije su medikamentima iz skupine diuretika, vazodilatatora, betablokatora, antiaritmika, antiokoagulancija i nefarmakološkim postupcima. Nefarmakološki postupci su revaskularizacija miokarda, ugradnja resinkronizacijskog elektrostimulatora srca i ugradnja implantabilnog kardioverter defibrilatora (ICD). U završnoj fazi bolesti u nekih bolesnika jedini način liječenja je ugradnja uređaja za vantjelesnu potpomognutu cirkulaciju (engl. Ventricular Assist Device – VAD) i/ili transplantacija srca.
Iz Belupove ljekarne, u liječenju kardiomiopatija mogu se primijeniti lijekovi iz skupine diuretika: FURSEMID; i betablokatora: CARVELOL, NIBEL i BISOBEL.
23.12.2015
