Nakon izlaganja traumatskom događaju koji izaziva osjećaj straha, bespomoćnosti i užasa, moguće su i dugotrajnije štetne posljedice na duševno zdravlje.
Nakon izlaganja traumatskom događaju koji izaziva osjećaj straha, bespomoćnosti i užasa, moguće su i dugotrajnije štetne posljedice na duševno zdravlje u vidu simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Osoba s tim poremećajem trpi ponovno proživljavanje traume, izbjegavanje i emocionalnu prazninu, te simptome pojačane pobuđenosti. Oboljeli od PTSP-a, vrlo često istovremeno imaju i neki drugi duševni poremećaj. Među njima su najčešći poremećaji raspoloženja, bolesti ovisnosti, te anksiozni poremećaji. Posebnu pozornost u tom kontekstu zaslužuje depresija. Veliki depresivni poremećaj se javlja u osoba s PTSP-om u 26% do 53% slučajeva. Osobe s ovim komorbiditetom pokazuju znatno teže simptome oba poremećaja i teži funkcionalni ispad od osoba sa izoliranim PTSP-om ili depresijom. Povećan je rizik za pokušaj samoubojstva, a odgovor na primijenjeno liječenje smanjen.
Nakon izlaganja traumatskom događaju, PTSP se znatno češće javlja kao primarni poremećaj nakon kojeg slijedi sekundarna depresija. Naime, osobe se sve više povlače iz socijalne sredine, nepovjerljive su, svijet doživljavaju kao opasno mjesto. Sve manje uživaju u ugodnim aktivnostima, teško se opuštaju i oprezne su. Konačno, imaju poteškoća s doživljavanjem ugode, zadovoljstva i sreće, sve više se udaljavaju od obitelji, prijatelja i drugih ljudi. Gubitak kontrole nad traumatskim događajem koji izaziva strah, paniku i osjećaj bespomoćnosti može, ukoliko potraje, rezultirati potpunim prepuštanjem, beznađem, gubitkom volje, inicijative, snage, te depresivnim raspoloženjem.
Mnogi simptomi PTSP-a i depresije se preklapaju. Naime, i jednom i drugom poremećaju su svojstvene poteškoće sa spavanjem, koncentracijom, gubitak interesa, nemogućnost doživljavanja ugode, osamljivanje i izbjegavanje.
Okosnicu liječenja ovih poremećaja čini ambulantni psihoterapijski tretman koji je usmjeren, u prvom redu, na traumu. Naime, suvremene smjernice za liječenje preporučuju usmjeravanje psihoterapijskih postupaka na proradu traumatskogdogađaja s čime obično uslijedi i poboljšanje depresivnih simptoma.
U težim slučajevima, potrebna je i primjena lijekova. Među njima, najistaknutije mjesto imaju antidepresivi. Najčešće propisivani lijekovi su oni koji djeluju na serotoninski sustav (citalopram, escitalopram, fluoksetin, fluvoksamin, paroksetin, sertralin, tianeptin) koji ublažavaju simptome tjeskobe i depresivnosti s pridruženom nesanicom, pretjeranom brigom i smanjenim tekom. Nadalje, primjenjuju se lijekovi koji djeluju na noradrenalinski sustav (reboksetin), te antidepresivi koji imaju učinak na dva ili više neurotransmitorskih sustava (mirtazapin, venlafaksin, duloksetin, bupropion, moklobemid i dr.) koji su djelotvorni na simptome tjeskobe i depresivnosti i pridruženog nedostatka energije, smanjene motivacije i pretjerane brige.
U pacijenata s izrazitim simptomima i poremećajem općeg funkcioniranja, a osobito kod onih s izraženom suicidalnošću potrebno je bolničko liječenje, te primjena lijekova iz drugih skupina: stabilizatori raspoloženja (karbamazepin, litijeve soli, valproat, lamotrigin i dr.), antipsihotici novije generacije (kvetiapin, olanzapin, risperidon, klozapin i dr.), adrenergički lijekovi, te vrlo oprezno i u kratkotrajnoj primjeni anksiolitici i hipnotici.
23.12.2015
